Vijenac je mirio nepomirljivo

Vijenac je povezan s mojim najljepšim i najtužnijim novinarskim uspomenama. U Vijencu sam objavio prve tekstove, prvi sam put postao urednik, prvi sam put dobio otkaz – a sada, nakon dvadeset godina, ovdje ponovno redovno surađujem. U opkoljenom Dubrovniku 1993. bio je održan međunarodni kongres PEN-a te je na krilima tog uspjeha njegov predsjednik Slobodan Prosperov Novak, uz podršku Vlade Gotovca koji je bio na čelu Matice hrvatske, pokrenuo Vijenac. List se bavio kulturom i politikom, promičući liberalne vrijednosti, a napose su kritični bili Boris Maruna, Jurica Pavičić, Zlatko Gall, Grozdana Cvitan te, na koncu, Branko Matan. U redakciju su zalazili i s njom surađivali Berković, Beroš, Bošnjak, Čorak, Despot, Flaker, Govedić, Gračan, Lovrenović, Maroević, Paro, Pavličić, Peterlić, Popović, Pranjković, Visković, Zidić, Zlatar… nemoguće je pobrojati sve koji su pisali, sve intervjuirane, sve autore prikazanih izložbi i recenziranih knjiga, sve filmske i kazališne kritičare. Vijenac je mirio nepomirljivo, kako je rekao Maruna: „Tko će složiti gospodu Pavla Kalinića i Tihomila Radju? Između njih su svjetovi razlike, ali ako ih stavite zajedno, imate živost.“ A onda je prestao miriti! Izdavač je tih 90-ih prvo otkazao suradnju mladim suradnicima, koji su potom svoj podlistak Homo volans neko vrijeme izdavali kao zasebne novine, a potom i cijeloj redakciji, čime je utrt put Zarezu.

Dvadeset godina začas prođe. Feral je izdahnuo 2007, Fokus 2009, Vjesnik 2012, Zarez 2016; Tjednik se rodio 1997. i umro 1998, Republika je izlazila od 2000. do 2001, Forum od 2011. do 2012, 21. stoljeće od 2012. do 2013, Aktual od 2012. do 2014, ­Telegram od 2015. do 2016. – a Vijenac je još tu. Nema više Gotovca i Marune, u redakciju više ne mogu doći Eva Sedak, Mirko Kratofil, Branimir Donat, don Branko Sbutega… ali list vode mladi ljudi neopterećeni prošlošću, treba im zaželjeti sreće i hrabrosti.